Hrvatska knjiga opstanka je objavljena 2006. godine.
Marko je tada pronicljivo detektirao i kroz priču iz Evanđelja objasnio ovu i dalje prisutnu bolest društva.
Rješenje je ostalo isto – i uvijek je dostupno.
A sada – usudim se reći – za oslobađanje Marka je N U Ž N O…
IZVADAK IZ “HRVATSKE KNJIGE OPSTANKA”, 21. i 22. str
“Kao dodatni prilog pojašnjenju sadržaja, koncepta i smisla sadržaja ove knjige pokušati će se isti dati kroz jedan kontemplativni pristup znakovitom odlomku iz evanđelja i stavljanju tog izabranog odlomka u odnos sa današnjicom.
Kada se čita evanđeoski izvještaj o izliječenju padavičara (Mk 9, 14-29) ima nekolicina detalja koji upadaju u oči. Najprije treba pročitati cijeli odlomak:
Kada dođoše k učenicima, ugledaše oko njih silan svijet i pismoznance kako raspravljaju s njima. Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga. A on ih upita: “Što to raspravljaste s njima?” Odvrati netko iz mnoštva: “Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemoga duha. Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše.”
On im odvrati: “O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!” I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Isus upita njegova oca: “Koliko je vremena kako mu se to događa?” On reče: “Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!” Nato mu Isus reče: “Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Dječakov otac brže povika: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: “Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!” Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade.
Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: “Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?”
Odgovori im: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.”
(…) Posljednji detalj je ujedno i onaj koji predstavlja ključ za cijeli odlomak. Učenici pitaju što je razlog njihove nemoći, a odgovor Isusa je da se ova vrsta (rod) zloduha ne može izagnati osim molitvom i postom. (…)
Kada se sve prevede sa individualne na kolektivnu razinu, onda je nijemi duh onaj koji od cijelog društva stvara ljude koji šute na zlo i nepravde, a kada bi trebali najviše progovarati i upozoravati. Odnosno, društvo koje priča isprazne priče i raspravlja sa ispraznim naukovanjima koja imaju “društveni ugled”, ali i pismoznanci su imali onodobni “društveni ugled” pa opet to nije ništa značilo po pitanjima istine. Naprotiv, “društveni ugled”, kako onda, tako i danas, znak su opasnosti i znak su odmetnutosti od Gospodina. To je također i bolest ovoga današnjeg društva moderne kojem preovladava šutnja pred najočitijim zločinstvima – sve iz straha od agresivne reakcije nijemoga duha.
A što je razlog tome da je taj nijemi duh ovladao društvom? Razlog je u nevjernom rodu, jednako kao i u slučaju kod učenika i mnoštva. Ipak, jednako kao i onda, i sada Božansko milosrđe ostaje s nama i podnosi ljudsku nevjeru.
I kako promijeniti ovo društveno stanje i izbaciti nijemoga duha iz društva?
Kako izbaciti nijemoga duha iz hrvatskog naroda u našem slučaju?
Nijemi duh je dugo prisutan u Hrvata, pa tako i ima svoj prikladni naziv: to je tzv. hrvatska šutnja, a koja nas je već previše skupo koštala. Ipak, pobijediti “hrvatsku šutnju”, tog našeg udomaćenog ili nacionalnog nijemog duha, vrlo je jednostavno – iskrenim očitovanjem i svjedočenjem vjere u Isusa Krista*. Ali, tu se nalazi i “kvaka” – da bi se uspjelo postići takvo iskreno vjerovanje u Isusovu svemoć najprije je potrebno da učenici, oni koji su (na)učili od Isusa, a ne od pismoznanaca, svojim molitvama i postom dođu do milosti po kojoj će potom moći poput Isusa istjerati zloduha iz društva, tj. hrvatsku šutnju iz hrvatskog naroda.
I kod eventualnog uspjeha istjerivanja zloduha nije sve odmah gotovo jer onda nastupa stanje obamrlosti koje izgleda poput smrti. I što je onda učiniti? Kao što je Isus uhvatio dječaka za ruku i podigao ga, tako i oni koji su njegovi učenici i koji su molitvom i postom istjerali nijemoga duha iz društvenog tijela moraju to tijelo uhvatiti za ruku i podići iz mrtvila. Učenici moraju preuzeti odlučno i čvrsto vodstvo nad društvom dok se ne postavi na svoje noge – upravo kao što je i dječak podignut.
(…) Također se traži i odlučno hvatanje za ruku i podizanje iz mrtvila, a to znači društvenu odgovornost za preuzimanje osobne inicijative i spas društva (naroda, Hrvata, države) od smrti jednom kada se oslobodimo navezanosti na darove zloduha. Spomenuta nužnost poduzimanja osobne inicijative proizlazi i iz opće prisutnog razdora koji je planski posijan među ljudima od strane zakulisnih moćnika. Ukoliko je osobna inicijativa na traženoj visini može napraviti mnogo više nego milijuni ljudi oslabljenih unutarnjom podijeljenošću – da se ne kaže stranačkom podijeljenošću, jer je demokracija sa svojim strankama i strančicama samo jedan vid unošenja razdora. Kako je metodama društvenog odgoja postignuto stanje u kojemu pred svakim poslom gdje se traži inicijativa većina odustane i nemoćno širi ruke, tako je još vrednije svako naprezanje pojedinca voljnog trpljenja svih tegoba sa kojima se neizbježno suočava. Ipak, druge nema i jedino se tako, hrabrim kročenjem stazama trpnje i svake druge patnje, može išta vrijednoga učiniti. U stvari, put osobne inicijative nije ništa drugo nego put križa te ukoliko to nije onda nema niti prave vrijedosti u sebi, tj. beskoristan je.
To je ujedno onaj željeni put opstanka jednog naroda kao naroda Božjeg, jer, drugačiji nego Božji, narod nije ni vrijedan opstanka.”
*kako je Marko pisao ovu knjigu kao kršćanin, vjerujući da je Isus Bog, što sada ne tvrdi i ne vjeruje, smatram da bi Marku i tada i sada bio prihvatljiv navod:
“pobijediti “hrvatsku šutnju”, tog našeg udomaćenog ili nacionalnog nijemog duha, vrlo je jednostavno – iskrenim očitovanjem i svjedočenjem vjere u Boga Svemogućega.”
Čemu ovaj izvod iz knjige?
Marko je u zadnje vrijeme često govorio: “Dok se narod u sebi promijeni, neće mu se ni stanje promijeniti.”
Zašto nam je ovako kako je?
“Ljudi se neće promijeniti.”
A ja kažem: “Ljudi, to ste vi.”
Da, to si TI, koji ovo čitaš. Mikro i makro kozmos “ljudi” – to si TI.
Neka bude osnažujuće da osobnom promjenom i u potpunoj neovisnosti o drugima možeš promijeniti ukupnu svijest naroda (ako Bog da).
Baš kao što je jezero u svojoj ukupnosti slanije od jedne suze, tako i ovaj narod mijenja svoje karakteristike i sastav ovisno o tvojim karakteristikama. A Bog zna najbolje.
Strpljenje za uvidjeti promjenu na kolektivnoj razini i materijalnom svijetu je pitanje vjere i testa, kao i upornosti.
Želite li pravedno sudstvo?
– Promijenite se u sebi.
Želite li prestanak trovanja zraka teškim metalima?
– Promijenite se u sebi.
Želite li kvalitetno obrazovanje?
– Promijenite se u sebi.
Želite li bolje plaće?
– Promijenite se u sebi.
Priznati si mane.
Uvidjeti pa se pokajati i zamoliti za pomoć.
Zatim dati vodstvo najsposobnijem.
Promijeniti se u sebi – početak je kolektivne promjene.
Zašto je to nužno za oslobađanje Marka?
Zato što je i oslobađanje Marka – promjena.
Traži se vjera. Čista.
Ivona N.
Narod koji vjeruje u mito i korupciju, glasa i podržava vlastite ekzelkutore, sluša i prihvaća laži, ne bori se za istinu, vjeruje u crkvu a ne u Boga, nema nikakve šanse da opstane. Može samo da si produžava agoniju.